The Girl Who Loves Blood

Iako dan prije nego što te vidim kažem sama sebi:
"Gotovo je. Ne volim ga." čim vidim njegov osmjeh namijenjen
meni, vrati se sve na staro.
Baš kao što je i Ivana rekla:
"Život je kurva."
Ljudi kažu da učimo na svojim pogreškama. Što ako tu pogrešku neznamo prepoznati i neprestano ju ponavljamo?!
Što ako nam je ta pogreška savršena? Što ako je ta pogreška nešto... Nešto što voliš? Što ti je u srcu? Jeli pogreška voljeti? Dali je pogreška život?
Dali smo i mi sami pogreška? Što je pogreška?
Pogreška je skup riječi bez ikakvog značenja. Baš kao i svaka riječ. Samo skup slova koji ništa ne znači. Ama baš ništa.

[Pitali ste me za radove u photoshopu:
Ovaj sam radila Wallpaper jednoj predragoj curi Alini:
Slika. To nije sve, ima još, ali u sljedečem postu više]

Dosadno je. Sada bih napisala takvu švrljotinu da ne može bit veča. Al neda mi se. Imam na milijone kontakata na msn-u, a sa jednim ne možeš razgovarati.
Svi se toliko preseravaju. Who cares?!
Želim se ispuhati. Ali ne mogu. Umorna sam. Od svega. Pisali smo dramatizaciju texta. Dobila sam 4. Barem nešto. Voljela bih pobjeći od problema, ali pošto je to nemoguće, moram ih rješiti sama.
Slušam ovih dana pjesmu "Unwritten". Volim tu pjesmu. Pogotovo ove riječi:

Feel the rain on your skin
No one else can feel it for you
Only you can let it in
No one else, no one else
Can speak the words on your lips
Drench yourself in words unspoken
Live your life with arms wide open
Today is where your book begins
The rest is still unwritten, yeah

Poslušajte ju, evo video:


Nisam našla spot.

Obožavam photoshop. I radim čuda u njemu. Tu tratim vrijeme. Trenutno skidan Photoshop cs. Ima li tko pametan danas? Nema. Svega par njih.
Osječam se popršno. Nisam se uopče dobro naspavala. Nikada se nisam pošteno naspavala. Uvijek se budim mrtva umorna. Još samo malo. I onda petaaak!! Možda se uspijem naspavati. Danas sam izašla na autobusnu stanicu i kiša po meni samo odjedam put pljusne. Došla sam u školu mokra, hladna, u bolovima (u trbuhu i u rebrima), jadna... Normalno ovi odmah stvorili paniku.

Oh, kako želim par dana odmora. Oh, kako želim trunćice mira. Mislim da sam zaslužila. Ne mogu više. Osječam da ću se zrušiti svakog časa. It's so hard. Život je naša najveća avantura koju treba proživjeti. Ja ju još nisam iskusila. Danas je padala proljetna kiša... Kako je lijepo osjeiti njen miris.. Onaj proljetni...mmm... Neopisivo....

Evo, ovo vam je bila moja švrljotina...

Zbunjena sam. Hladna. Čudna. Uplašena.

Iako je u početku sve bilo dobro, osječam da me nešto ruši.

To nešto maleno. Neznam. Jesi li to ti, ili tek ona prokleta kurvetina koja se spetljala sa mojim starim, koja mi razara moju drugu obitelj?

Ona meni kaže:

"Hočeš nam doći na vjenčanje" (onako otresito, bezobrazno).
A ja joj odgovorim:
"Doči ću da ti zabijem koji kamen u glavu, možda prestaneš hodati ulicom ko zadnja fufa".

Iako je htjela dignuti ruku na mene, znala je da bolje da to ne čini, jer
je dovoljno svjesna što joj ja mogu napraviti. Pa ako je i potrebno, da i ja
dignem ruku na nju, neču ju žaliti. Jer , ipak, govna nemaju života.

----

Žao mi je što nisam odgovara na komentare, windowsi su mi prešli

----

Vise neznam tko sam. Izgubila sam se.

Nakon one budale koja se pojavila, sve je naopako.

Danas sam bila sa Ivanom pri LeBaronu, ili kako se sada zove Slatinski Gaj.

I pošto Andrijana nije htjela ić unutra, mi smo joj išle po sladoled. (i sebi, of cors). I dođe neki pedofil iz nas i kaže:
Ja ču sladoled i ove dvije ljepotice.
I lijepo prime Ivanu oko struka. A Ivana me samo gleda, sa strahom.
A ja lijepo mu u oči kažem:
Pedofil.
JBT, šta se usrao i ošo.

Zašto ja uvijek moram biti ta koja uvijek se izbavi iz problema?

Neznam.

Valjda zato jer se ne bojim. Stara će mi nabaviti sluzavac u prečkom.

Msn mi ide na živce.

Ljudi su tako površni.

A ja sam samo zrak.

Biće bez srca. Samo što sam zaljubljena. Daleko, u nekoj rupi u svojem svijetu.

Novi početak.

Sve se mjenja, pa se moram i ja.

Moram se vratiti djetinjstvu, dugim šetnjama.

Moram ga zaboraviti.

I tu, u svojem dnevniku početi novi početak.

Tako je najbolje.

Urediti ću blog. Želim da bude vedriji. Preraditi ću si ovaj dizajn sa blogskina (Klik).

Stavila sam Radio Disney na blog :D

A new start is starting here:

______________________________________

Ubojiti praznici.
Ovaj sam Uskrs zamalo provela u bolnici.
Dok sam se šetala sa Andrijanom i Ivanom, naletjele smo na bijesnog psa. One su počele trčati. a ja sam ostala skamenjena na mjestu.
Iako neznam kako smo se izvukle, ali da one nisu trčale mene bi taj pas izgrizao.
On je prema njima trčao režući.
I okrzuo me zubima.

Još jednom-

Zahvalna sam vam.

Uskrs. Ništa posebno. Pokušala sam bojati jaja, ali sam bez ispiracije izgubila živce za to.

Jučer sam bila u trakošćanu.
Evo vam par slikica. (kliknite da se povečaju)
Trakošćan


Mama i ja


Trakošćan

Djeca.
Eh, djeca. Ta malena bića. Živahna. Slatka. Sreća.

Pojam "Ta malena bića":
Njima se zapravo fućka za cijeli svijet. Sretni su, ne brinu se.
Ne plaše se, te zapravo hodaju i smiju se svaćemu.
Mnoge tinejđerica rode mlađe od 17 god. I onda pobace.
ONE su GLUPE.
Kada si si već mogla napraviti djete onda ga i uzdržavaj.
Onda ćeš se naučit pameti. Nitko ti nije radi toga kriv, jer si si ti time "uništila" život.

Pojam "Živahna":
Djeca su puna energije, a pogotovo kada prohodaju.
Nije li sreća loviti kućom, to maleno, sretno biće?

Pojam "Slatka":
Djeca su slađa od svih slatkiša na svijetu.
Ta mala okrugla, nevina lica, nasmiješena...
Ma NO COMMENT!

Pojam "Sreća":
Neznam. Ćim vidiš djete osjetiš sreću.

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

"JJEEEJJ ZADNJI DAN ŠKOLLLLLEEEEEE", takvu rečenicu ste mogli danas nakon 6. sata čuti u cijeloj školi.
Dok je trajala nastava, sve je bilo isto, kao i da nije zadnji dan škole.
Osim što smo svi bili dobri i happy.

Osim mene.

Mrzim zadnji dan škole.

Zadnja dva sata tehničkog smo proveli na informatici.

Neki na pornićima i pornografiji, neki rade msn-ove, a neki provode vrijeme na VestiSrbija (kliknite).

I tako kompjuter pokraj njegovog, zagledana u njegove oči, gledam kako radi gluposti.

Danas smo si svi bili ok.

Čak mi je Mislav dao svoj msn, nismo se vrjeđali.

Iako sam preumorna od škole, ipak ne bih sada bila na praznicima.

Pomirila sam se sa 2 krušljevčanke. (naši najveći neprijatelji).

Zaželjeli smo si Sretna Uskrs, ono rekli si kak imaš super ovo, ono itd.

Proljeće stvarno ponekada pukne u glavu.

Haha. Bila sam u šetnji sa Lidijom. Mislim da je pedofil.
Sutra se nadam da idem sa Ivanom i Andrijanom u šetnju. Da. Šetnja. Po prekrasnim poljima, prepunim otpalih latica od nekih stabala.
Jednostavno sam počela malo, malo voljeti samu sebe.

Uglavnom.

Željna sam sna, ali znam da ipak neču moći spavati.

Dok drugi po noći krepavaju od vručine ja se smrzavam.

Ali opet jedna te ista tema o kojom moram prokomentirati:

ON!

Zašto je prema meni drugačiji?

Nesmijemo biti u razredu preko odmora, ali ja ipak jesam da se mogu hladiti na hladnome podu. Oni inače koji su u razredu, moraju biti zapisani.
Ali mene neče. Ovi zakorače i on se počne smijati i kao "zapisuje ih". Ali meni to ne radi. Meni jednostavno nešto kaže. Jedino kada mu Kristina ukrade pernicu, pa mu ju vratim. Prenica mu je hit. Svi ju skrivaju, haha, pogotovo ja.

Razmišljam o jednome komentaru:

Te oći,
ta koža,
to lice.

Poput anđela bez krila.

Taj anđeo. Eh. Toliko rjeći. Toliko tih rjeći, te prekrasne rjeći koje te opisuju.

Zašto te ne mogu pustiti?

Zašto žudim za tobom više nego narkoman za drogom?

Zašto si heroin, kojeg baš ona mora imati?

Zašto ta dragocijena 2 školska sata ne traju viječno. Kada sam toliko blizu.

Kada te nasmijem.

Kada bih i poletjela zbog tebe. Zašto ljubav boli?

Zašto te trebam?

Zašto bi dala život za tebe?

Zašto mi ogovore da nisi za mene?

Zašto ne mogu vječno gledati te smeđe oći koje toliko toliko privlače?

Zašto si slađi od mačeta?

Zašto te ne mogu zaboraviti?

Zašto nikog nisam voljela poput tebe?

Zašto kvragu ne mogu dobiti tek mrvicu pažnje, ljubavi od tebe?

Zašto ne daš narkomanu malo droge?

Droge zbog koje plačeš?

Danas sam išla u šetnju. Sunce prži. Ali me baš boli briga.
Dovoljno mi je bilo da vidim ono prekrasno nebo i taj poseban, sretan proljetni miris. Velika je to sreća kada to možeš vijdeti, osjetiti, okušati.
Slikala sam par slika, da vidite kako je u Hrvatskome zagorju danas.





Da bi ste vidjeli veću sliku kliknite na nju.
Prekrasno.

Sreća je vidjeti takvo nešto.

Toliko čarobno.

Toliko sretno.

Sreća je ćuti ptice kako crvkuću.

I da, odlučila sam staviti svoju sliku u boxeve, da znate tko gubi vrijeme =)